Navečer, kad sve utihne, kad se grad istroši i ljudi se povuku u svoje svjetlonoćne jazbine, meni počinje ono pravo. Tišina. Samoća. Ponekad lagana kiša na prozoru. Otvaram bocu pinota iz Kutjeva. Nježno vino, kao da zna da ne treba više od šapata. Suho, ali mekano, kao da ne želi previše pričati. I baš takvo vino treba za ovu ploču.
The Boatman’s Call od Nicka Cavea nije album koji puštaš kad ti treba energija. Ovo je album za kad ti treba istina. Gola, tiha, često bolna, ali nikad lažna. Vino mi grije prste, ploča puca u tišini, igla klizi, a Cave počinje govoriti.
Pjesme i osjećaji
Into My Arms
Otvaranje koje ne traži uvertiru. To je molitva, ljubavna, tužna i predivna. On ne vjeruje u Boga, ali vjeruje u nju. I to je dovoljno. Kad ovo svira, sve drugo nestaje. Ostaje samo glas, klavir, i tiha čežnja. Gutljaj vina klizi niz grlo i zastane, kao da i on osluškuje.
Lime Tree Arbour
Osjećaj skloništa u dvoje. Ljubav kao zaklon od svijeta. Glas kao topla ruka. Ovo je pjesma koju bi čovjek mogao pustiti nekome kad ne zna što reći, ali želi reći sve.
People Ain’t No Good
Istina rečena bez mržnje. Samo… prihvaćanje. Ljudi nisu dobri, kaže on. I kaže to mirno, kao činjenicu, a ne optužbu. Puno sam puta ovo slušao i samo kimnuo glavom. Pinot se u toj točki čini tamnijim nego prije.
Brompton Oratory
Religija kao kulisa za osobnu dramu. Miris tamjana i tiha borba unutar vlastitog tijela. Glazba te vodi u kamene hodnike katedrale, ali srce ostaje u nekom krevetu, pored nekoga tko više nije tu.
There Is A Kingdom
Jedna od onih pjesama koje zvuče kao da su zapisane u nekom trenutku tihe ekstaze. Vjerovanje, ali ne dogmatsko. Više kao slutnja da postoji nešto veće. Ne moraš znati. Dovoljno je osjećati.
(Are You) The One That I’ve Been Waiting For?
Pitanje koje si svi postavljamo, ali rijetko naglas. Pjesma o čežnji za ispunjenjem koje uvijek kasni pola koraka. A možda nikad ni ne dođe. Vino u toj točki više ne grije, već smiruje.
Where Do We Go Now But Nowhere?
Pjesma koja je tiha kao pogled. Gdje idemo, ako ne nigdje? To nije pesimizam. To je ono kad se sretneš sa stvarnošću i kažeš – dobro, hajde onda. Idemo. Nigdje, ali zajedno.
West Country Girl
Kratka, kao sjećanje. Pogled, osmijeh, trag parfema. Nije ljubavna pjesma u klasičnom smislu. Više kao razglednica iz prošlosti.
Black Hair
Još jedno sjećanje, ali ovaj put puno dublje, gotovo opsesivno. Kosa, oči, dodir – sve je tu, ali nedostaje. To je pjesma koja ostaje visjeti u zraku kad završi.
Idiot Prayer
Molitva, ali nikome. Ili svima. Cave je tu najogoljeniji, i to se osjeti. Kao da govori sebi u ogledalo. I ti slušaš i ne znaš jesi li svjedok ili suučesnik.
Far From Me
Jedna od najtužnijih stvari koje je napisao. Toliko nježna da boli. Kao kad dodirneš nešto što još nije zacijelilo. Tko je otišao, tko je ostavio koga – svejedno. Ostalo je prazno mjesto za stolom.
Green Eyes
Završna misao. Nije zaključak, nego odjek. Kao zadnji gutljaj vina prije nego zatvoriš oči. Glas, klavir, tišina. I ti.
Album završi, čaša ostane polupuna, soba još uvijek mirna. Nema potrebe govoriti ništa. Sve je rečeno, ali tiho, kao što samo Nick Cave zna. A Kutjevo Pinot? On ne traži da ga hvališ. On je tu da ti pravi društvo dok slušaš istinu.
